Od pamtivijeka pa do današnjeg  vremena uvijek se znalo da je Šibenik grad mladih i grad sporta. Zaista je uska poveznica sporta sa samim gradom, a da ne govorimo koliki je utjecaj sport imao na sam grad Šibenik. Rekli bismo da ne postoji grad u Hrvatskoj koji je toliko otpjevan u pjesmama legendarnih šibenskih izvođača i ne postoji grad  u svijetu koji je dao toliko sportaša, ostvario toliko uspjeha s obzirom na svoju veličinu, teritorij i broj stanovnika. Svi znamo da ima nešto u tom imenu Šibenik, imenu koji zrači optimizmom, zaista ima nešto u tom šibenskom šarmu ovjenčanom neizostavnim dišpetom. Krećući iz Crnice s nogometnih terena, preko crničkih bazena  i predivnog Banja dolazimo na megdan šibenske rive s koje nam pogled bježi prema moru, uvijek isti pogled vrijednih veslača i jedriličara. Od vremena kad smo bili djeca pa do danas sve je isto samo su nove generacije i modernija oprema. To je šibenska povijest, autohtona, jedinstvena, vesla i jedra koja kolaju šibenskim venama. Prolazeći ispod obronaka Svete Ane zaklonjeni štitom zaštitnika bedema tvrđave Sv. Mihovila pratimo kupolu šibenske katedrale koja nam je kompas za ulazak u vrata raja, šibenske kalelarge. Iako su se običaji izgubili, iako je kalelarga izgubila onaj povijesni šušur koji ju je krasio opet u njoj imamo onaj duh,riječ koja ne blijedi, koja traje. U njoj ćemo uvijek naći sugovornika spremnog za razgovor, nenametljivog šibenskog starca koji će opet pričati o sportu, koji će ispričati kako je to nekad bilo, kako je život izgledao kad je igra bila jedini način razonode, a more i polje jedini način egzistencije. Sa šibenske Poljane nekoliko koraka vodi nas u hram Miminca, ex Partizana koji ne mijenja svoje boje. Iste sprave, isti zidovi, nove generacije. Ispred ulaza desetljećima ista slika, srednjoškolci i oni malo stariji neumorno igraju basket. Na tom vanjskom igralištu govore nam legende da je Dražen znao satima igrati basket sa svojim društvom, pobjeđivati i zabijati. Hodajući Ulicom Stjepana Radića dolazimo do kultnog Baldekina, hrama šibenskog sporta, dvorane s dušom i srcem. Tko je jednom bio u njenom grotlu taj zauvijek pamti šum u ušima i drhtaj zidova. S Baldekina se penjemo put Gimnazije koja je odgojila šibenske generacije. Prolaskom Gimnazije prolazimo kuglanu koju ne možemo promašiti, kuglanu koja nudi draž, a stari kuglači uvijek su govorili kako onaj tko nije probao neće nikad znati što to kuglač priča. S kuglane put završava u središtu nogometnog velikana HNK Šibenik, kluba koji je lansirao generacije, koji je žila kucavica našeg sporta i kluba koji je prihvatio mnoge strance i pretvorio ih zaljubljenike u ovaj divni grad.

Hodajuća retrospektiva šibenskog sporta završava na Draženu Petroviću i Perici Bukiću kao najvećim sportašima koje je ovaj grad imao. Oni moraju biti vodilja svakom šibenskom djetetu koji uđe u bilo koji sport. Oni su svojim radom uspjeli u sportu, bili  primjer vrhunskog  sportaša. Šibenik im je dao mnogo, a oni su Šibeniku vratili mnogo više. Neka njihov lik zauvijek bude u primisli svakog onog koji na bilo koji način postane dio šibenske sportske obitelji.